Sezonski rad i demografska zamka: što statistike zaposlenosti ne govore

Iza dobre statistike krije se loša priča

U srpnju 2024. stopa nezaposlenosti u Dubrovačko-neretvanskoj županiji pala je na 4,2 posto — jedna od najnižih u zemlji. Mediji su to prenijeli kao uspjeh. Ono što nisu prenijeli jest da isti kazalnik u siječnju iste godine iznosi 11,8 posto, te da je znatan dio tih ljetnih radnih mjesta kratkotrajan, nisko plaćen i bez mogućnosti napredovanja. Sezonalnost nije nova pojava, ali se njena demografska cijena do sada nije dovoljno dokumentirala.

Podaci Državnog zavoda za statistiku pokazuju da je između 2015. i 2023. stalno stanovništvo Dubrovačko-neretvanske županije smanjeno za 7,4 posto. Mladi u dobi od 20 do 35 godina odlaze — ne zbog nedostatka posla, već zbog nedostatka karijera. Sezonska radna mjesta ne grade mirovinski staž, otežavaju dobivanje kredita za stan i pružaju minimalnu socijalnu sigurnost izvan ljetnih mjeseci.

Hrvatski zavod za zapošljavanje bilježi da gotovo 30 posto sezonskih radnika koji se prijave u jesen nisu registrirani kao nezaposleni — oni se jednostavno isele, privremeno ili trajno. Ta „nevidljiva” nezaposlenost ne ulazi u službenu statistiku, ali ulazi u popis koji se svake godine sve više puni adresama u Berlinu, Dublinu i Beču.

Može li politika nešto napraviti?

Nekoliko europskih zemalja s izraženom sezonalnošću — Grčka, Portugal, Malta — pokušalo je subvencionirati produženje sezone ili uvesti porezne olakšice za tvrtke koje zadržavaju radnike i izvan ljetnih mjeseci. Rezultati su miješani: tamo gdje je potražnja za uslugama slabašna u zimskim mjesecima, porezne mjere ne mogu zamijeniti turiste. Hrvatska nema jasnu dugoročnu strategiju za desezionalizaciju jadranskog turizma, a Ministarstvo turizma i sporta nije do sada objavilo procjenu fiskalnog troška sezonske nezaposlenosti.

Cloudspulse smatra da je praćenje dugoročnih demografskih trendova jednako važno kao praćenje kvartalne statistike zaposlenosti. U narednim brojevima donijet ćemo intervjue s istraživačima demografije s Instituta Ivo Pilar i usporedbu s iskustvima mediteranskih zemalja u kojima su slični strukturni izazovi ranije dostigli kritičnu točku.